Prema rezultatima malog ispitivanja koje je uključivalo 15 osoba, uzimanje cimeta dovelo je do sniženja razina inzulina u krvi, hormona koji je odgovoran za kontrolu razina šećera u krvi, te je povećalo razine peptida za koje postoje izvješća o djelovanju na usporavanje pražnjenja želuca (gastrično pražnjenje).
Unatoč povećanju glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1), nije bilo izvještaja o učincima na promjene u gastričnom pražnjenju, osjećaju sitosti ili pak djelovanju na promjenu razine šećera u krvi. Rezultati su objavjeni u novom izdanju časopisa American Journal of Clinical Nutrition.
„Naš nalaz da cimet smanjuje potrebu za inzulinom, unatoč nepromijenjenim koncentracijama šećera u krvi, vjerojatno je rezultat povećane apsorpcije glukozeputem stimulacije inzulinskih receptora,“napisali su istraživači koje je predvodila Joanna Hlebowich sa Sveučilišne bolnice u Malmou.
Ispitivanje pridonosi sve većem opsegu istraživanja koja izvješćuju da aktivni spojevi u cimetu mogu poboljšati parametre povezane s dijabetesom. Zapravo, isti su istraživači izvijestili u istom časopisu 2007. godine da je konzumacija 300 g pudinga od riže sa 6 g cimeta dovela do smanjenja dinamike gastričnog pražnjenja.
Uzevši u obzir ranija ispitivanja, Hlebowicz i njezini suradnici dodali su:„Očigledno su potrebne više razine cimeta da bi utjecale na GER i postprandijalne koncentracije glukoze u krvi.“
Istraživači su mjerili dinamiku pražnjenja želuca (GER) kod 14 zdravih osoba s normalnim razinama šećera u krvi natašte, nakon konzumiranje 300 grama pudinga od riže ili 300 g pudinga od riže plus 6 g cimeta.
Pojedinosti ispitivanja
Skandinavski su istraživači odabrali 15 zdravih osoba (devet muškaraca) s prosječnom starošću od 24,6 godina, prosječnim BMI od 22.5 kg/m2 i bez anamneze dijabetesa, te su im odredili da nasumično konzumiraju 300 grama pudinga od riže bez cimeta, te s dodatnim jednim ili tri grama cimeta (Cinnamomum cassia; Santa Maria AB, Švedska). Svi sudionici uzimali su sve obroke u nasumičnom rasporedu, uz jedan tjedan između svakoga.
Nije bilo izviješteno ni o kakvim značajnim učincima na dinamiku gastričnog pražnjenja, razinu sitosti i razinu šećera u krvi. Međutim, razina inzulina jedan i dva sata poslije obroka sa tri grama začina bila je značajno niža nego razine nakon konzumiranja kontrolnog obroka.
Nadalje, promjena u razini GLP-1 bila je značajno viša nakon uzimanja pudinga sa tri grama cimeta, u usporedbi s kontrolnim obrokom, rekli su istraživači.
„Čini se da postoji povezanost između količine konzumiranog cimeta, sporijeg gastričnog pražnjenja i smanjenja postprandijalnih koncentracija glukoze u krvi,“napisali su istraživači.
„Ranije opisano smanjenje postprandijalnih koncentracija šećera u krvi nakon unosa šest grama cimeta bilo je mnogo zamjetljivije nego što je to bilo sniženje za GER“,dodali su.
Pražnjenje želuca kao i drugi faktori, reguliraju postprandijalnu razinu šećera u krvi, a sporije pražnjenje dovodi do niže postprandijalne koncentracije glukoze u krvi.“
Cimet i dijabetes
Unatoč brojnim ispitivanjima koja zagovaraju ulogu cimeta u kontroli dijabetesa, nedavna meta-analiza ispitivala je potencijalne koristi cimeta za tip 2 dijabetesa. Analiza je razmotrila samo pet nasumičnih, placebom kontroliranih pokusa na 282 osobe te nije pronašla nikakve značajne koristi djelovanja cimeta na glikozilirani hemoglobin (A1C), glukozu u krvi natašte (FBG – fasting blood glucose) ili lipidne parametre.
Skandinavski istraživači spominju potencijal cimeta kod dijabetesa, dok također priznaju rezultate meta-analitze. „Jasno je da je potrebno provesti dugoročni klinički pokus s uključenjem većeg broja pacijenata s dijabetesom kako bi se procijenili učinci suplementacije cimta koddijabetesa tipa 2,“ napisali su Hlebowich i njezini suradnici.
Izvor:
American Journal of Clinical Nutrition
2009, Volume 89, Pages 815–821
“Effects of 1 and 3 g cinnamon on gastric emptying, satiety, and postprandial blood glucose, insulin, glucose-dependent insulinotropic polypeptide, glucagon-like peptide 1, and ghrelin concentrations in healthy subjects”
Authors: J. Hlebowicz, A. Hlebowicz, S. Lindstedt, et al.